Postoji nešto neizgovoreno, a silno važno, u načinu na koji grad diše. Ne govorim o broju automobila, širini kolovoza, ni kvadratima zelene površine po glavi stanovnika. Govorim o tonu, o ritmu, o ljudskosti prostora. O tišini koja se čuje dok ulica spava, o zvuku koraka na kaldrmi koji odzvanja kao refren prošlih vekova. Govorim o poetici grada, o onome što se ne meri, a presudno oblikuje naš život.
Stigao je poziv od Evropske federacije biciklista da prisustvujemo na redovnoj godišnjoj skupštini koja će se održati u Utrehtu. Naš Savez udruženja Institut za urbanu mobilnost je postao redovan član ove prestižne federacije. Iz federacije očekuju da predstavimo rad Instituta, kao i naše ciljeve i očekivanja.
Kada prošetate gradom – bilo da je to užurbani Beograd, ili uski trotoari Bora i Novog Pazara – šta zapravo vidite? Automobile koji dominiraju, parkirane gde god stignu, pešake koji se probijaju između haosa, ili možda poneki trenutak života: komšiju koji ćaska, dete koje trči za loptom, deku koji sedi na klupi?
Šta uopšte znači grad po meri dece? Zvuči kao fraza iz brošure lokalne samouprave i državnih strategija, ali iza nje stoji pitanje vredno društvene savesti: zašto je detinjstvo svedeno na zatvorene prostore, digitalni beg i stalni nadzor?
U predvečerje, dok se Bor prepušta onoj čudnoj tišini između radnog dana i noći, šetam ulicom koja vodi do moje osnovne škole. Trotoar je širok tačno onoliko koliko je neko odmerio da bude dovoljno — za jednog čoveka. Na trotoaru je parkiran automobil. Vlasnik je očigledno smatrao da je ovo mesto za njegovog čeličnog prijatelja. Nema mesta za dečicu koje će sutra ujutru ovuda trčati sa rancem na leđima.